Treća faza projekta odnosi se pravljenje delova slagalice.
Na Hilbertovu krivu koja je napravljen, primenjen je offset sa obe strane kako bi se dobila debljina samog dela slagalice. Taj veliki deo se može podeliti na više manjih i dobiti delovi koji ne moraju biti isti.
Na ostatak koji ostaje primenjuje se ista metoda gde dobijamo delove koji su tanji.
Nakon izrade, može se dobiti više varijacija slagalice u zavisnosti od toga koliko puta se multiplicirala sama kriva.
Kroz različite varijacije može se govoriti o samoj težini sklapanja. Kako je svaka slagalica podeljena na 5 delova, dobijaju se različite “veličine”, tj. delovi krive u sve 3 varijacije. Što je gušće, to su delovi sitiniji i deo krive je “veći”.
Kako bi se na najbolji način predstavila sama težina sklapanja slagalice, merilo se vreme sklapanja svake slagalice određenom broju ljudi. Svaki učesnik je kretao sa najgušćom slagalicom, a završavao sa najkrupnijom. Najbolje srednje vreme je bilo kod slagalice u sredini, oko 2min i 30s, dok je za sklapanje najgušće slagalice trebalo najviše vremena, srednje vreme 4min. Za najkrupniju slagalicu je srednje vreme bilo 3min i 40s.
U daljem razgovoru sa učesnicima, bila su podeljena mišljenja, gde je polovina njih rekla da je najteža prva, a polovina njih treća slagalica.