Kroz ovo istraživanje pokazano je kako se uz pomoć Grasshoppera može napraviti drvena struktura koja izgleda prirodno, ali je istovremeno i tehnički izvediva. Korištenjem osnovnih parametara kao što su ugao grananja, dužina stabla i broj iteracija, uspješno su formirane različite varijacije koje se međusobno razlikuju po širini, visini, obliku krošnje i količini materijala.
Prva varijacija predstavlja osnovni i uravnotežen model, koji najviše podsjeća na prirodni oblik drveta. Krošnja je jasno formirana i ima dobar odnos između širine i visine. Grane su pravilno raspoređene, pa forma djeluje stabilno i realno, kao struktura koja bi zaista mogla postojati. Ova varijanta postavlja osnovni standard za poređenje s ostalima, jer kombinuje jednostavnost i izražajnost bez pretjerane složenosti.
Druga varijacija ima mnogo širu krošnju i djeluje otvorenije. Grane se šire horizontalno, stvarajući snažan utisak rasprostranjenosti i bogatstva forme. Ovakav model troši više materijala, ali proizvodi veću sjenu i djeluje vizuelno dinamičnije. Njegova prednost je prostorna ekspresivnost, ali slabija stabilnost u donjim dijelovima ukazuje da bi u stvarnoj konstrukciji bilo potrebno dodatno ojačanje.
Treća varijacija je suprotnost prethodnoj — kompaktnija je i racionalnija. Krošnja je sabijena, a grane kraće, pa forma djeluje masivnije i čvršće. Ova konfiguracija pokazuje konstruktivnu stabilnost i manju potrošnju materijala, što je čini najefikasnijom za eventualnu fizičku izradu. Ipak, zbog smanjene širine, efekat sjene je ograničeniji, pa se više ističe tehnička nego prostorna vrijednost modela.
Četvrta varijacija je izrazito vertikalna. Grane rastu pod manjim uglovima, pa model podsjeća na stubastu, vitku formu. Vizuelno djeluje elegantno i svedeno, ali se u njoj gubi karakter krošnje — više podsjeća na arhitektonski element nego na drvo. Ovakva varijacija ima visoku stabilnost i čvrstu osnovu, ali manju prostornu pokrivenost i ograničen sjenovni efekat.
Peta varijacija razvija se u suprotnom smjeru — niska je i široka, s gotovo horizontalnim granama. Ova forma je vizuelno vrlo bogata i pruža snažan osjećaj prostorne prisutnosti, ali koristi najviše materijala i ima veću složenost spojeva. Ipak, efekat zasjenjenosti je najizraženiji, pa ovaj model pokazuje kako se algoritamski sistem može koristiti za projektovanje prostora koji kombinuje prirodnu inspiraciju i arhitektonsku funkcionalnost.
Tokom rada uočeno je da male promjene parametara značajno utiču na krajnji rezultat, neke forme su stabilnije i koriste manje materijala, dok druge stvaraju veću sjenu i imaju izraženiji vizuelni efekat.
Na taj način, kroz seriju varijacija dobijen je uvid u to kako parametarski model omogućava brzo testiranje različitih rješenja bez potrebe da se svaka forma gradi ručno.
Ovaj proces pomogao je da se bolje razumije odnos između forme i materijala, kao i način na koji računar može pomoći u projektovanju konstrukcija koje su inspirisane prirodnim principima.
Model drveta pokazao se kao dobar primjer jer se kroz njega jasno vidi veza između matematičke logike i realne, trodimenzionalne forme.
U cjelini, istraživanje je pokazalo da kroz jednostavne promjene vrijednosti moguće je dobiti različite rezultate i analizirati koji od njih najbolje kombinuje stabilnost, izgled i racionalnu potrošnju materijala.